Jutro  bez  blage  svetlosti,
sa  kojom  bi  zora  nastala,
sviće  a  mrak  se  ne  sklanja, 
jedna  je  zora  zaspala
  
zadocnili  zraci  Sunca 
da  svuku  joj  crne  plašte, 
tamom  se  zemlja  obložila, 
i  spavaju  varoške  bašte
 
  
muk  je  sokak  obojio 
bojom  koja  ne  govori, 
ćute  slavuji  i  bagremi, 
ćute  i  seoski  prozori
 
   
miruju  pendžeri  drveni, 
kaldrmom  pustoš  se  prostire,
izostaje  jutarnji  vetar,
i  pero  da  njemu  se  opire 
 
  
sanak  mi  zaseok  obuze, 
nemam  se  kome  probuditi, 
nema  mi  one  što  kadgod 
znala  me  zorom  poljubiti