U senci velikog starog hrasta,
pustinjska ruža, lepa i sama 
nazire se njena netaknuta lepota,
u gomili trnja, vredna baš kao oaza
laticama kraseći pesak i pustoš
stvorivši raj na mestu pakla
 usmerena ka suncu, u pustinji mazi tišinu


U senci velikog starog hrasta,
ruža je trnje začela,
u strahu od smrti i hlada hrast je otrovnim trnom načela
vreme će hrast da uništi, ruža zaslužuje najbolje
hrast treba da nestne, ruža ne sme da hladuje,
pustinjska ruža ponosno, diči se svojom lepotom
hrli ka suncu s voljom za ljubavi i životom
hrastova krošnja gubi se, umirli hrast ruši se
pustinjska ruža ostade, i sunde joj trnje upeče... 


 U senci velikog starog hrasta,
 ruža bi mogla živeti, pustinja nije za ruže
to nije umela videti,
hrast ju je sunca čuvao po cenu svoga življenja 
daleko od kuće pada za ljubav
a bio je vredan divljenja