Crkvena zvona...
Velike kazaljke i sat, najavljuju poslednji pozdrav,
početak i kraj, najavljuju moj odlazak.

Spuštene glave ožalošćeni skup ljudi
sivih nepoznatih lica, 
hodajući odaju poslednju poštu
žrtvi večite borbe snova i činjenica.
Nebo se zatvara tmurno i sumorno
povorka ispraća deluje umorno,
poslednja vožnja do zadnjeg perona
tamo me čeka karta za dno,
živeo nisko a spuštam se niže
u srce zemlje dole pod tlo.
 
 
Ptica će crna pesmu da peva,
pesmu sa kojom napustiću sve,
ostaću dole gde sam i bio,
a sve će vam biti isto k'o pre.
Srce je jedno prestalo da kuca,
srce da kuca, ruka da piše, 
dečak je jedan prestao da sanja,
čuće se samo šaputanje kiše.

Svevišnji plače, kiša se spušta,
uzima krunu i seda na presto,
dok čeka mene na nebeska vrata,
povorka stiže na svečano mesto.
Drhtavim glasom gavran mi peva,
ispraća mene suzom u pesmi,
ka zadnjoj stazi poći ću s pesmom,
kroz život sam puzao a sada ću leći.
Spavam i čujem jecaj i plač,
sklopljenim rukama ne drzim mač,
viteški nisam kroz život išao,
stazu do uspeha puzeći obišao.
 
Vidno se polje sužava moje,
spušta se oklop drvenog sna,
telo mi prekriva večita tama
u drvenom sakou nestajem i ja.
Poslednji vetar miluje kosu,
sećanja vraća na zalazak sunca,
moje je sunce izgubilo zrake
kad srce je moje prestalo da kuca
Zagrljaj zadnji konop mi pruža,
spuštam se ispod zemljinog tla,
četiri zida od zemlje i mraka
postaje moja odaja sad

Svečana povorka odaje počast,
grumen po grumen zemlja je teža,
grobnica moja ostaje vama
sa mojim telom jedina veza.