Čudno bi doduše bilo, da se noći poput te završe na drugačiji način od onog na koji se zapravo završila. Sve je tako zvučalo jednostavno i lako, trebalo je samo izreći nekoliko reči. Istina, reči su imale neku svoju težinu, sve kao da je tada bilo protiv nas, tačnije protiv mene. Taj letnji pljusak, nije bio ni malo čudan, njene oči na letnjem pljusku izgledale su previše mirne, ili su se kišne kapi stopile u njenom prelepom licu. Njene oči spomenuh, ne mogu a da ne pomenem senzaciju ta dva bisera u kojima sam toliko puta pronašao sebe. Ja nisam bio tada, neko ko bi njenu patnju umeo da oseti, niti neko ko bi njene suze ozbiljno shvatio, u tim očima pronađoh ja sebe, ali nisam umeo da se tu i zadržim:


Ceo svet, tada kao da je bio na mojim dlanovima. Njen svet, koji sam ja bacio iz ruku. Nije bilo reči, njene drhtave usne kao da nisu bile u stanju da bilo šta izgovore, nije bilo ni potrebe. Sve sam shvatio u trenutku kada je stisak njene ruke počeo da slabi... Njeno telo, ruke, oči, sakrivale su u sebi želju da je trgnem iz ružnog sna. Nije govorila a znam, htela je zagrljaj, topao zagrljaj za kraj.