Gledao sam pomalo zanesen,

gledao u pravcu juga, 

naravno slučajno, bila je jesen

po šoru se vukla venčanica duga.

Pogled jedan, nije se smeo iskrasti

beo joj veo sakrivao lice,

suza u oku je morala blistati.

Varoš k'o varoš, od jednih do drugih,

bilo je priča,

praznih, ružnih, čudnih,

sve sam to znao, ma prosto im sve,

jer nije mi žao, ničeg do nje. 

 

Srećna si bila, to su kazivali,

drugom te spremali,

od mene te skrivali,

prokleti bili, za drugog te udali

njemu te daše,

meni te ukrali.

Podari mi pogled,

jedan još, nek se iskrade,

da upamtim večno,

lepotu u tebi,

i napišem jednom,

kraj naše balade...