Tih dana, pisao sam neku poeziju sećam se. Inspirisan ljubavlju koje je bilo u izobilju, oko mene. Gde god bih se okrenuo, naišao bih na neku malu slatku vešto čuvanu ljubavnu pričicu. O prolaznosti života nisam mnogo mislio. Kakva prolaznost? Živeo sam život obojen nekim svojim šarenim bojama, bilo ih je mnogo. Svaki novi dan ispunjavao sam nekim novim kratkotrajnim sitnicama koje su me činile srećnim, i bojile svojim lepim bojama moju sivu pesničku dušu. Budilo bi me jutro puno novih ideja i maštarija, dok bi me u krevet spremala noć koja je bila tu da sve to sa njom utone u mrak. Čudno je bilo gledati čoveka kako stoji u mestu, držeći u rukama garnizon snova koje je trebalo ispuniti. Međutim, ja sam to gledao iz nekog svog ugla, sa nekim svojim maštarsikm očima. Za mene to bila jedna stara stvar, i neka moja stara putanja koju sam forsirao od kad znam za sebe. Moja večita želja, moj zacrtani cilj, osamostaliti se i zavisiti samo od sebe i svoje sposobnosti. Bio sam siguran da sam taj cilj ispunio, da sam taj horizont savladao, i da me ništa sa tog puta ne može skrenuti.

Lagaću vas ako kažem da sam bio izbirljiv čovek po pitanju žena, nisam. Svaku devojku koju bih upoznao gledao bih drugačije, jer sve su one i bile drugačije. Toliko inspiracije znale su da probude u meni, izvlačile su iz mene one najdublje stihove i poeme. Svako svoje iskustvo sa njima, u meni je ostavljalo traga taman toliko da iz toga izvučem i zapišem što se zapisati može. Voleo sam, nisam voleo, voleo sam, nisam voleo... Voleo sam sve na njima, na svakoj sam znao ugledati nešto što me zaseni i ponese. Razmišljao sam, mnogo sam razmišljao o njima i u svakoj sam uspeo da pronađem i razlog zbog kog bih je ostavio... Šta mi je tada trebalo, dobro vino, svirci, gitara i pesma. Mnoštvo sitnih i jeftinih zadovoljstava koje mi je nudio grad obasjan svojim treptućim žutim fenjerima i noćnim životom. Nisam se štedeo, imao sam sve ono što mnogi mojih godina nisu. Sve što je prolazno u životu, sve sam to od života dobijao i uzimao to kao najvrednije zrno radosti. Taj mali tračak radosti, vodio me je putem, polomljene kaldrme i mokrog trotoara, od jedne do druge kafane. Darivao stihovima žene, uglavnom tuđe, pamtim. Slovima ispunjavao njihova srca, volele su to, čuvale su u sebi jedan mali delić emocija, i znale da osete moje reči, i moje stihove u pesmi.

Da, da napomenem, radio sam. Mada možda ne deluje tako, danju sam radio težak fizički posao, noću bih pisao, neki put pevao, plakao, i neretko radovao se sitnicama. Imao sam neki svoj sklop iscrpljujućeg fizičkog rada, i pisanje poezije o ljubavi, istini i laži, insipirisan mnoštvom tadašnjih gradskih priča i događaja. Možda zvuči pomalo čudno, pisati i raditi fizički posao, ja i danas mislim da je to bio jedini izbor za mene. Radeći svoj dnevni posao odmarao bih se psihički za noćno pisanje koje se često zorom završavalo. Godine su tako prolazile, i prošle su, od posla ostala mi je valjda neka reuma koju evo ni dan danas ne znam kako sam zaradio. Ne sećam se jednostavno, prolazilo je, radio sam, mada fizički umoran i prljav, glava bi mi uvek ostajala čista, bista i odmorna. Meni je to bilo najbitnije, jer sam sve mogao posvetiti lepoti pisanja, i stvaranja na papiru.

Ako se dobro sećam ta mala, imala je crnu, nešto dužu i ravnu kosu, viđao sam je nekad sa majkom kako prolazi sokakom. Išao sam za njom, tako se govorilo. Budila je nešto u meni, neke duboko skrivene emocije i osećanja, činila je da se osećam snažnije, otpornije, da ne kažem mlađe... Nikad joj doduše nisam prilazio, ali ne krijem da sam joj posvetio nekoliko lepih stihova. Ne, nije ih pročitala, valjda zbog toga što joj ih nikad nisam uručio. Bila je nekako, jedinstveno lepa, uživao sam samo stajati i gledati je, kako stoji na trgu i smeši se golubovima koji lete oko nje i čekaju da im baci koje zrno.

Stajala je, stajao sam, nikad joj nisam ni prišao, oni su dobili svoje zrno, a ja se za svoje valjda nisam ni potrudio. Godine ni vreme nisu umeli da stoje, valjda su samo proletele pored mene. Sretoh je sada, mlada je, smeši se kao onomad. Ima svoj dom, porodicu, i srećna je, govorila je, njena mladost u njima da leži. 

Osamostaliti se, ni dalje ne znam da li sam taj cilj ostvario, ili sam se nesvesno za život osamio. Sam, valjda samim tim i star, pitam se šta je ta prolaznost života... Ovog puta znam odgovor, jer sam se sa njim sam mimoišao. Ako je prolaznost života, baš kako sam shvatio, ja sam pored svog sam, samcat prošao...